Stručna ekskurzija 1. gimnazije iz Splita 7.-12. listopada 2010.
Dvije profesorice 1. gimnazije iz Splita Inge Belamarić i Ivana Marijanović organiziraju stručnu ekskurziju u Rim, u što su uklopile i posjete brojnim arheološkim lokalitetima izvan samog Rima. Tako smo ove godine osim Rima i naravno Vatikana, mogli posjetiti Ostiju, Cerveteri i Hadrijanovu vilu u Tivoliju. Čitav projekt traje već nekoliko godina, a postao je obavezan dio školskog programa. Učenici su zadovoljni, jer mnogo nauče na terenu tako da će im biti mnogo lakše kada se vrate u školske klupe.
Zasigurno su bogatiji za jedno uistinu dragocjeno iskustvo!
Posjet etrušćanskoj nekropoli u Cerveteriju i osvrt na pogrebne običaje Etruščana
Sl. 1. Grobnice etruščana, Cerveteri
Promotrimo li krasne likove plesačica i plesača naslikanih u gotovo naravnoj veličini po zidovima etruščanskih grobnica u Italiji, kako se između stabala mirte i lovorike poletno kreću po prirodi, pričinjavaju nam se živima i bliskima, kao da ne pripadaju davno nestalom narodu nepoznata podrijetla čije su pismene poruke do danas ostale neodgonetnute. Od antike do naših dana mnogo se pisalo i raspravljalo o Etruščanima. Podaci o njima su brojni, ali isto tako proturječni, osobito oni u vezi s podrijetlom toga zagonetnog naroda.
Tukidid, Kornelije Nepot, Dionizije iz Halikarnasa, Livije i drugi pisali su zadivljujuće o Etruščanima.Iako se njihovi navodi u mnogome ne slažu, iz svega ipak jasno proizlazi da su Etruščani bili osvajački narod na znatno višem stupnju civilizacije od onih naroda koje su zatekli pri dolasku na Apeninski poluotok oko IX. stoljeća pr. Kr. To potvrđuje i obilje monografija o povijesno-političkim, kulturnim i umjetničkim pitanjima Etruščana iz pera historičara, povjesničara umjetnosti i jezikoslovaca. Nastanivši se na području današnje Toskane, Etruščani su između rijeka Arna i Tibera i na obali Tirenskoga mora osnovali dvanaest gradova državica povezanih u savez. Autohtonost pojedinih gradova potvrđuju osim ostalog razlike u oblicima grobova posmrtnih rituala, po kojima arheolozi još i danas mogu prepoznati njihove granice.
Ipak je te gradove vezalo narodno jedinstvo i zajednička vjera. Arheološki ostaci etruščanskih gradova, grobnica s freskama i iskopanih umjetnina svjedoče o narodu koji je volio raskoš, imao razvijen estetski osjećaj i bio izrazito nadaren za ples i glazbu.
Vrhunac svoje kulture i vlasti dosegli su Etruščani u VI. stoljeću pr. Kr. kada su zavladali tada još nerazvijenim Rimom. No sredinom V. stoljeća pr. Kr. Rimljani su podjarmili Etruščane, ali je rimska kultura bila duboko prožeta etruščanskom.
Sl. 3. Ulaz u jednu od grobnica, Cerveteri
Na temelju arheološke građe ustanovljeno je da je već oko VIII. stoljeća pr. Kr. došlo do dodira Etruščana i italskih plemena s Grcima. Helada se upravo tada počela otvarati svijetu, pa često nalazimo Grke, Etruščane i italska plemena na istoj stranici povijesti, ponekad kao ogorčene protivnike, ponekad pak kao prijatelje i saveznike. Jak utjecaj grčke umjetnosti na etruščansku, a kasnije i na rimsku, jasno je prepoznatljiv.
Sl. 3a. U jednoj od grobnica, Cerveteri
Sl. 3b. U jednoj od grobnica, CerveteriSudeći prema likovnoj dokumentaciji, ples Etruščana nije zaostajao za orkestrikom klasične Helade koja im je bila uzorom. Na zidnim slikama grobnica, na reljefima posmrtnih urni i na samostalnim skulpturama prikazane su plesačice u bakhantskom zanosu i plesači u bjesomučnim skokovima, kakvih je bilo u kultu Dioniza. Prisutni su i prikazi plesova s arhaično strogim stavovima i uglatim pokretima ruku sličnim egipatskim te tradicionalnim žalobnim gestama naricanja koje podsjećaju, kako na egipatski, tako i na grčki posmrtni ritual.
Običaj, pak, da se grobnice ukrase bogatim slikarijama pokazuje egipatski utjecaj. Možda su se mnogi od naslikanih plesova izvodili na groblju kako bi se njima razveselilo pokojnike, a raskošne gozbe s plesom, kakve vidimo na nekim freskama, vjerojatno su uistinu održavale na spomendan mrtvih. O egipatskom utjecaju govore i slike s prizorima iz života, kao što su lov i ribolov na stijenama grobnice u Tarquiniji iz V. st. pr. Kr. Prostorije te „grobnice lova i ribolova“ krase još i drugi veseli plesni prizori. Takav je i žustri ples muškaraca pod drvećem.
Na hetitski kult mrtvih podsjećaju, pak, sarkofazi iz VI. st. pr. Kr. kakvi se vide u muzeju u Chiusiju i Tarquiniji... Na poklopcima sarkofaga isklesan je polu ležeći lik pokojnika ili bračnog para. U nižem je planu u reljefnoj izradbi prikazana posmrtna gozba s nastupom svirača, plesača, ponekad i akrobata i sportskih natjecatelja. Čini se da su poput Hetita i Etruščani smatrali pokojnika na njegovoj posmrtnoj gozbi kao prisutnog domaćina, koji zajedno sa ženom i prijateljima u krugu predaka jede, pije i promatra sebi u čast priređenu predstavu.
Sl. 4. Grobnica reljefaVI st. pr.Kr.
Zasigurno najinteresantnija grobnica u Cerveteriu je tzv. Grobnica reljefa. Stepenicama se spušta do velike grobnice, koja je pripadala obitelji Matuna, kako je zapisano na cipusu unutar grobnice. Ukrašena je stuko dekoracijama koje prikazuju sadržaj svake etruščanske kuće. Iznad nadgrobnih niša teče friz s prikazima oružja. Grobnica je zbog toga vrijedan izvor informacija vezanih za svakodnevni život Etrušćana. U centru iznad glavne pogrebne niše su prikazi iz podzemnog svijeta: Scilla i troglavi pas Kerber. Kroz staklo u polumraku pokušavate razaznati detalje iz života Etrušćana.
Sl. 5. Grobnica reljefaVI st. pr.Kr.-ulaz
Jedan grobni spomenik donosi prikaz žalobnih plesova u čast pokojnika. Gore je skulptura bračnog para, dok su na reljefu u donjem planu prikazane dvije žene u plesu predvođene sviračem na fruli. Usporedba toga prizora s drugim etruščanskim prikazima posmrtnih plesova pokazuje da nije riječ o plesu za razonodu pokojnika nego o žalobnom plesu prema grčkom uzoru.
Karakteristične značajke etruščanske pogrebne povorke su maska, glazba i ples. Plesač, po stasu nalik na pokojnika, izvodio bi s pokojnikovom posmrtnom maskom pred licem živahan ples uz pratnju frule. Takav je ples vjerojatno simbolizirao zagrobni život preminuloga. Posmrtna gozba i ples pogrebnoj povorci ukazuju na egipatske uzore, jer toga u grčkom kultu pokojnika nije bilo.
Veze s udaljenim narodima nakon dolaska na italsko tlo, kao i vlastito blagostanje, Etruščani zahvaljuju prije svega svojoj zemlji-Toskani. Područje bogato rudama omogućilo im je razmjenu roba s dalekim svijetom i upoznavanje starih kultura. Očito je jednako dolazilo do razmjene materijalnih i duhovnih dobara. Osobito živa razmjena bila je s Egiptom. To je vidljivo po već spomenutim plesnim i ceremonijalnim oblicima i predmetima s hijeroglifskim natpisima i epigrafskim skarabejima nađenim u etruščanskim grobovima.
Mnogi znakovi ukazuju na to da ni Egipat nije ostao ravnodušan prema kulturi Etruščana. Egipćane i druge narode fascinirala je stara etruščanska vjera, protkana praznovjerjem i osebujnim vjerskim propisima. Cjelokupno vjersko učenje Etruščana obuhvaćeno je u djelu „Disciplina Etrusca“ (Etruščanska znanost) koje je u fragmentima sačuvano u grčkih i rimskih filozofa, pjesnika, gramatičara i povjesničara.
Osim olimpijskih bogova preuzetih od Helena, u etruščanskoj je vjeri poznat savez osam bogova, bacača munja, s devetim glavnim bogom Tiniom, gospodarom neba. Spominje se i šest muških i šest ženskih božanstava čija se imena nisu smjela izgovarati. „Disciplina Etrusca“ sadržavala je pravila po kojima su se sređivali odnosi između smrtnika i bogova. Vjerovali su da bogovi unaprijed određuju sudbinu pojedinaca i naroda, te zemaljskih i svemirskih zbivanja. Odluke bogova narodu su objavljivali svećenici proroci i one se nisu mogle mijenjati. Žrtvama, plesom i drugim ceremonijama mogao se jedino odgoditi kakav težak udarac sudbine.
Svećenici, koji su ujedno bili vidovnjaci, proroci i vračevi, imali su veliku vlast. Oni su pretkazivali budućnost iz jetara žrtvovanih životinja, iz munja, snova, leta ptica i drugih predznaka.
Arheološki muzej u Zagrebu čuva rijetki i zagonetni eksponat koji daje naslutiti da je bilo i Egipćana koji su držali do etruščanskih vračeva. To je mumija egipatske žene na čijem se povoju nalazi etruščanski natpis. Pretpostavlja se da je tekst magijskog sadržaja.
Sa stajališta plesa osobito je važan propis koji je vjerojatno uzet iz Disciplina Etrusca, budući da se odnosi na dužnost prema bogovima. Po tom se propisu kultni plesovi moraju izvoditi do u tančine pomno prema propisanim plesnim koracima i ritmovima. Vjerovalo se da bi pri najmanjem propustu ples izgubio svoju djelotvornost, pa čak i navukao gnjev bogova na čitav narod. To bi značilo da je pri uvježbavanju i izvođenju obrednih plesova vladala strogost istoga te da su se plesovi izvodili prema strogo utvrđenoj koreografiji u kojoj nije smjelo biti improvizacija. Etruščanski plesni prizori toliko odišu ritmom da je teško zamisliti plesača koji bi u tome pogriješio. Prije bi se dalo zamisliti da se ne drži propisanih koraka te da ih u plesnom zanosu nehotice sam stvara. Jedinstvo glazbe i plesa izvire kod Etruščana iz prirođenog sigurnog osjećaja za ritam.
Kod Etruščana su se uz svirku odvijale svečane i svakodnevne djelatnosti. Prinošenje žrtava, svečani ophodi i prikazi imali su svoju instrumentalnu pratnju. Ali isto tako svirka frule prati i rad pekara i kuhara, čak i bičevanje robova.
Nije poznato je li svakidašnjica Etruščana bila u istoj mjeri prožeta plesom kao što je bila glazbom. Sudeći prema ukrasima i likovima plesača izrađenim na predmetima za kućnu uporabu zaključujemo da su Etruščani voljeli imati pred očima trenutke plesa ovjekovječene u metalu ili glini.
Na freskama u Tarquiniji u Grobnici lavice iz VI. stoljeća pr. Kr., prikazan je plesni zanos. Ples mladića i djevojke pun zamaha. Okrenuti jedno prema drugome, ona u prozirnoj, lepršavoj, kratkoj tunici, s vertikalno dignutom šakom daje znak koji znači „ljubav“ svom žustrom momku s vrčem vina u ruci. Taj znak, tzv. Manus cornuta, tj. Rog, s pruženim malim i četvrtim prstom, dok su ostali savijeni, poznat je na Orijentu, a kasnije i u Rimu. Isti znak sa vodoravno ispruženom rukom znači pravdu, uvredu ili obranu od uroka.
Na grobnom reljefu u gradu Chijusiju vidi se, osim plesačice s kastanjetama, frulaša i drugih pred likom suca za natjecanje, plesač s oružjem. Takve plesove Etruščana spominje Atenej. On navodi da su muškarci za razonodu izvodili plesne dvojbe. Prema tome, možemo zaključiti da su Etruščani poznavali i grčku pirihu. Od Ateneja saznajemo i za etruščanski običaj plesnih natjecanja, svojevrsnih plesnih turnira, koje su kasnije preuzeli Rimljani. Čitamo također da su plesovi s oružjem bili omiljeni, iako možda nisu bili toliko važni kao u antičkoj Grčkoj. Valerije Maksim, rimski pisac iz 1. stoljeća s divljenjem je govorio o plesnim umjetnicima Etrurije te je njihov ples s oružjem usporedio s plesom kretskih Kureta.
Mnogi autori ističu razvijenu tjelesnu kulturu Etruščana, jednako u muškaraca i žena. Taj je izuzetan narod nerado pružao uvid u svoj život, no mnoge indicije govore da je u njih vladao matrijarhat. Žene su sudjelovale u javnom životu, što je za druge narode, pa čak i za Helene, bilo nezamislivo. Sudjelovale su i gozbama zajedno s muškarcima, kao i gimnastičkim vježbama i natjecanjima svoje gole braće i sinova, što pokazuje slika u grobnici Stackelberg. Stoga je za Etruščanku bilo sasvim prirodno i sudjelovanje u plesu muškaraca.
Susjedni narodi su uvelike ogovarali i osuđivali nečuvenu slobodu etruščanskih žena i pripisivali im pijanstvo i razvrat. Kada se etruščansko plemstvo iz samog izobilja predalo raskošnom i olakom životu, vjerojatno su to činile i mnoge pripadnice njihove klase. Ali među plesačima na freskama vidimo i birano odjevene žene u dekorativnim mantijama preko dugih suknenih tunika. Njihova pojava djeluje dolično i profinjeno unatoč plesnom zanosu, i ostavlja dojam otmjenih građanki. Djevojke iz puka su naprotiv jasno prepoznatljive.
Sl. 6. Vatikanski muzeji- etrušćanski materijal
Koliko je poznato, etruščansko plemstvo nije sudjelovalo u plesovima pa je i za posmrtni ritual unajmljivalo profesionalne plesače. Taj podatak ne bi trebao nužno značiti da je plemstvo a priori odbijalo ples ili da ga je omalovažavalo, jer su plesove s oružjem vjerojatno izvodili i njihovi mladići. Okolnost da su se kultni plesovi povjeravali profesionalcima govori više u prilog propisa koji je zahtijevao savršeno izvođenje plesova upućenih bogovima. Zbog slobodnog i javnog djelovanja Etruščanki nije bilo razloga da profesija plesačica u toj zemlji bude ozloglašena, kao što je to bilo u Grčkoj, a pogotovo u Rimu, gdje su javno nastupale samo robinje i hetere. U etruščanskog naroda tako izrazito nadarenog za ples i glazbu, plesači i glazbenici sačinjavali su posebnu profesionalnu udrugu te su, s obzirom na sakralnu podlogu svojih umjetnosti, bili pozivani upravo u onim prilikama i na ona mjesta kada i gdje je sklonost bogova bila najpotrebnija. Upravo iz tih razloga su etruščanski plesači stoljećima kasnije bili pozivani u Rim. Religija opisana u djelu Disciplina Etrusca bila je toliko duboko usađena u etruščansku umjetnost da je sugestivno djelovala i na inovjerce. Uostalom, Rim je uvijek bio spreman da po potrebi prihvati tuđe bogove. Kada govorimo o umjetnosti plesa, osobito kultnog, moramo posebno naglasiti da Rim mnogo duguje Etruščanima, čiji je utjecaj očit i poslije njihove romanizacije, gotovo do propasti Zapadnorimskog carstva. Etruščanski plesači i njihova umjetnost znatno su utjecali ne samo na Rim i na ostali dio Europe, pa i na Bizant.
Sl. 7. Vatikanski muzeji- materijal iz etrušćanskih grobnica
U Vatikanskim muzejima imali smo priliku vidjeti bogate nalaze iz etruščanskih grobnica Cerveterija, koje takoger mnogo govore o svakodnevnom životu Etrušćana i o njihovom razmišljanju o zagrobnom životu.
Sl. 8. Još jedan pogled na lokalitet
