prijatelji muzeja: Ostia - Problemi arheološkog lokaliteta

Ivana Tadinac

Ostia je dobila ime po svom položaju na ušću (ostium-usta) rijeke Tiber. Prema tradiciji osnovao ju je Ancus Martius (7. st. pr. Kr.) da bi kontrolirao obalni teritorij i ušće Tibera. Primarna joj je uloga bila da štiti Rim od napada s mora, a s vremenom ju je zamijenila komercijalnijom ulogom luke. Preko nje se grad Rim opskrbljivao hranom. Teret koji je dolazio brodovima s mora prebacivao se još na moru na manje brodove koji su mogli ući u ušće rijeke. Zatim se teret prebacivao u skladišta lučkog grada Ostije, da bi poslije bio transportiran u Rim.

Zaštita arheološkog lokaliteta kao što je Ostia zahtjeva sredstva, stručnu ekspertizu i pažnju od strane kako stručnjaka koji vode brigu o ovom lokalitetu tako i od strane posjetitelja, koji svojim ponašanjem mogu pridonijeti očuvanju lokaliteta. Ako se restauratorski radovi obavljeni na spomeniku nakon izvjesnog vremena ne ponavljaju, rezultat će gubitkom za spomenik. Spomenik s vremenom toliko propada, da se njegovo „održanje na životu“ dovodi u pitanje. Navest ćemo nekoliko čimbenika koji loše utječu na spomenik: protok velikog broja turista „troši“ spomenik, kontinuirana izloženost ekstremno promjenjivim atmosferskim utjecajima; bujanje vegetacije koja je jako invazivna i nemoguća za kontrolirati; i na kraju zagađenje atmosfere, koje je sve veće zbog obližnje zračne luke Fiumicino.

Prve žrtve su mozaici, izuzetno osjetljivi na klimatske promjene kao i na hodanje po njima, zatim zidne strukture koje su obrasle bujajućom vegetacijom, pod kojom bivaju doslovno smrvljene, i na posljetku kameni materijal koji je pod jakim utjecajem smoga i mikroorganizama. Zbog svega navedenog mozaici su ograđeni ili se često prekrivaju, barem privremeno, da bi se spriječilo trošenje hodanjem po njima. Gornji dijelovi zidova prekrivaju se zaštitom koja sprečava bujanje vegetacije na njima. Kameni materijal (stupovi, kapiteli, skulpture...) podložni su svim navedenim štetnim utjecajima, te su ugroženi i zbog toga što nerijetko bivaju ukradeni. To je rezultiralo čestim zamjenama originala odljevima u cilju zaštite od vandalizma. Originali se pohranjuju u depoe (lapidarije), koji imaju zaštitni pokrov i vrata koja su zaključana. Zidne slike i štuko dekoracije djelomično su izložene posjetiteljima. Namjera je zadržati ih in situ restaurirajući ih i stavljajući ih pod zaštitne pokrove. To se pokazalo dobrim rješenjem iako je u nekim slučajevima, zbog zaštite onemogućeno posjetiteljima da ih vide. Radovi zaštite su izuzetno skupi, moraju se ponavljati , a sredstva predviđena za to su često nedovoljna. Mnogo toga ovisi o nama i o načinu na koji se ponašamo kada posjećujemo lokalitet. Zbog toga smo dužni učiniti koliko možemo. Po mozaicima se ne smije hodati! Tesere mozaika se ne smiju uzimati za uspomenu! Ako to ne poštujemo ubrzavamo uništenje ovog izuzetno vrijednog arheološkog lokaliteta. Nije preporučljivo penjati se na zidove samo da bi se uživalo u pogledu koji se nudi jednako na mjestima koja su predviđena za to. Ovo su načini na koje možete pridonijeti u zaštiti i očuvanju onoga što nam je ostalo u nasljeđe sa zadatkom da ga sačuvamo za generacije koje dolaze.