MUZEJ - ARA PACIS

Ara Pacis Augustae (lat. Oltar veličanstvenog mira) je monumentalni oltar koji je napravljen po naredbi senata, od 13. pr. Kr. - 9. g., u čast rimskog cara Augusta koji je slavio svoj pobjednički povratak iz Galije i Hispanije. August je za vrijeme svoje vladavine stao na kraj građanskim ratovima i postigao je stogodišnji mir (Pax Romana), koji im je omogučio prosperitet. Muzej Are Pacis otvoren je u proljeće 2006. godine, a djelo je arhitekta Richarda Meiera i suradnika. Kad je sagrađen bio je predmetom brojnih  rasprava i kritika. Naime, muzej je prva građevina koja je izgrađena u povijesnom centru Rima nakon pada fašističke vlasti do danas. Spomenik je stajao je  na krajnjem sjevernom dijelu Marsovog polja (Campus Martius), pored rimske ceste (Via Flaminia) koja je kretala iz Rima i išla preko Apenina do obale Jadranskog mora. Zbog nepovoljnog riječnog tla i brojnih poplava Tibera, koje su uzrokovale riječne nanose na tom području žrtvenik je zatrpan i uspomena na njega je izgubljena, ali ne zauvijek! Projekt rehabilitacije spomenika vodio je arheolog Giuseppe Moretti, a radovi su započeti 1938. god. Paviljon je dizajnirao arhitekt Ballio Morpurgo, a bio je lociran uz obalu Tibera na Via di Ripetta. Položaj paviljona na obali rijeke u kombinaciji sa neadekvatnom građevinom ponovno je ugrozio spomenik. Onečišćenje zraka uzrokovano prometom je bilo izuzetno veliko, velik je bio i postotak vlage u zraku na položaju uz rijeku, tako da su se izuzetno štetne i agresivne tvari nataložile  na mramoru i gipsu, te su svojim invazivnim djelovanjem opet dovele spomenik u loše stanje.

Novi muzej dizajniran je tako da dozvoljava pogled na spomenik i izvana. Osim toga spomenik je u kontroliranim uvjetima, po pitanju štetnih plinova uzrokovanih prometom i vlagom u zraku. Muzej ima ugrađen i protupotresni sistem.

Posjetili smo ga u okviru stručne ekskurzije klasičara Prve gimnazije iz Splita, koju organiziraju i vode profesorice Ivana Marijanović i Inge Belamarić.

Evo nekoliko fotografija Are Pacis, vrhunskog djela rimske arhitekture i umjetnosti.

Maketa Are Pacis Augustae

Na reljefima je prikazana carska obitelj sa simbolima vjerske pobožnosti i plodonosne zemljoradnje.

Oltarni ukrasi naglašavaju Augustovu važnost u održavanju mira i blagostanja u Rimu, za čije vladavine je postignut "Pax Romana" (stogodišnji mir).

IZLOŽBA U SENATSKOJ KURIJI NA RIMSKOM FORUMU: I DUE IMPERI L'AQUILA E IL DRAGONE

Izložba koja je postavljena u senatskoj Kuriji na rimskom Forumu veliko je iznenađenje za arhelologe, kao i za ljubitelje arheologije koji si ne mogu priuštiti put u Kinu. Naime, radi se o izložbi koja povezuje i uspoređuje dva carstva, kako kaže sami naslov izložbe. U centru pažnje je ipak vojska Dinastije Qin (Ch'in), a izloženo je nekoliko terakotnih statua vojske, terakotne skulpture konja koji su također dio carske  vojske, te fantastične životinje iz Dinastije Han. Taj fantastični arheološki nalaz terakotne vojske od oko 8 000 vojnika u prirodnoj veličini plijeni pažnju stručne i šire javnosti, a ova nam  izložba donosi jedan maleni dio  kako bismo ga mogli vidjeti i doživjeti. Prilika da se pogledamo oči u oči s nekolicinom vojnika prve kineske carske vojske ostavila nas je bez daha.  

PRVO KINESKO CARSTVO- DINASTIJA QIN (CH'IN)

Prvo kinesko carstvo osnovao je vladar močnog kraljevstva Qin (Ch'in) 221. god. pr. Kr. ujedinivši kineske zemlje pod svoju vladavinu. Uzeo je naziv Qin Shi Huangdi i tako postao prvi imperator carstva Qin(Ch'in). Poduzeo je mnoge mjere u cilju centralizacije vlasti. Feudalnu je aristokraciju lišio utjecaja, tako što je lokalnu administraciju povjerio činovničkom sistemu. Uveo je dekrete kako bi standardizirao običaje i ponašanje, zatim sustav mjera, kaligrafske stilove te monetarni sistem. Sagradio je ogroman glavni grad, veličanstveni kineski zid, efikasan sistem navodnjavanja i nove ceste.

MAUZOLEJ I VOJSKA

Mauzolej prvog cara koji se zvao Qin Shi Huangdi ostao je intaktan više od 2000 godina. Careva grobna komora  je  još uvijek arheološki neistražena. U prostoru  oko grobnice, točnije u tri jame postrojena je impozantna terakotna vojska , koja se sastoji od nekoliko tisuća statua u stvarnoj  veličini svaki sa individualnim crtama lica. Caru očito nije bilo svejedno s kim će ratovati i tko će ga štititi u zagrobnom životu. Želio se okružiti statuama vojnika, koje su najvjerojatnije portreti vojnika njegove velike vojske. Osim vojnika  postrojenih  savršeno kao da idu u bitku, tu su stotine konja i bojna kola. Sve ukupno zauzima prostor od 56 km2,a mogući broj vojnika procjenjen je na 8 000. Vojska je mnogoljudna, sastavljena od pripadnika raznih etničkih skupina koje pripadaju carstvu, a pod zapovjedništvom su Božanskog imperatora koji je utjelovljenje religiozne, političke i vojne moči. Ostale jame sadržavaju statue funkcionra, pisara, konjušara, gimnastičara, glazbenika, kao i skupocijena kola od bronce, zlato, srebro oružje, brončane statue životinja i statue bogova…

Vojsku od terakote pronašli su 1974. godine ljudi koji su kopali bunar. Nalaz leži nedaleko od današnjeg grada Xi'ana. Nekoć su glineni vojnici nosili pravo brončano oružje, koje su pokrali pljačkaši grobova.

DINASTIJA HAN

Nakon pada Qin (Ch'in) Dinastije  Kinom je vladala Dinastija Han od 206. god. pr. Kr. do 220. god. nakon Kr.  Ujedinila je Kinu nakon pada Qin ( Ch'in ) dinastije. Dinastija Han je bila dugovječna, odnosno jedna je od  najdugotrajnijih kineskih velikih dinastija. Uz kraći je prekid opstala više od četiri stoljeća. Od svojeg osnutka 206. god. pr. Kr., država dinastije Han bila je moćna i utjecajna u Istočnoj Aziji koliko je to na zapadu bilo Rimsko carstvo, njezin približan suvremenik. Dinastija Han je poznata kao zlatno doba kineske filozofije.

Skulptura fantastične životinje Bixie izrađena od kamena, a potječe iz Dinastije Han.

Ostia - Problemi arheološkog lokaliteta

Ivana Tadinac

                                                    

Ostia je dobila ime po svom položaju na ušću (ostium-usta) rijeke Tiber. Prema tradiciji osnovao ju je Ancus Martius (7. st. pr. Kr.) da bi kontrolirao obalni teritorij i ušće Tibera. Primarna joj je uloga bila da štiti Rim od napada s mora, a s vremenom ju je zamijenila komercijalnijom ulogom luke. Preko nje se grad Rim opskrbljivao hranom. Teret koji je dolazio brodovima s mora prebacivao se još na moru na manje brodove koji su mogli ući u ušće rijeke. Zatim se teret prebacivao u skladišta lučkog grada Ostije, da bi poslije bio transportiran u Rim.

Zaštita arheološkog lokaliteta kao što je Ostia zahtjeva sredstva, stručnu ekspertizu i pažnju od strane kako stručnjaka koji vode brigu o ovom lokalitetu tako i od strane posjetitelja, koji svojim ponašanjem mogu pridonijeti očuvanju lokaliteta. Ako se restauratorski radovi  obavljeni na spomeniku nakon izvjesnog vremena ne ponavljaju, rezultat će gubitkom za spomenik. Spomenik s vremenom toliko propada, da se njegovo „održanje na životu“  dovodi u pitanje. Navest ćemo nekoliko čimbenika koji loše utječu na spomenik: protok velikog broja turista „troši“ spomenik, kontinuirana izloženost ekstremno promjenjivim atmosferskim utjecajima; bujanje vegetacije koja je jako invazivna i nemoguća za kontrolirati; i na kraju zagađenje atmosfere, koje je sve veće zbog obližnje zračne luke Fiumicino.

Prve žrtve su mozaici, izuzetno osjetljivi na klimatske promjene kao i na hodanje po njima, zatim zidne strukture koje su obrasle bujajućom vegetacijom, pod kojom bivaju doslovno smrvljene, i na posljetku kameni materijal koji je pod jakim utjecajem smoga i mikroorganizama. Zbog svega navedenog mozaici su ograđeni ili se često prekrivaju, barem privremeno, da bi se spriječilo trošenje hodanjem po njima. Gornji dijelovi zidova prekrivaju se zaštitom koja sprečava bujanje vegetacije na njima. Kameni materijal (stupovi, kapiteli, skulpture...) podložni su svim navedenim štetnim utjecajima, te su ugroženi i zbog toga što nerijetko bivaju ukradeni. To je rezultiralo čestim zamjenama originala odljevima u cilju zaštite od vandalizma. Originali se pohranjuju u depoe (lapidarije), koji imaju zaštitni pokrov i vrata koja su zaključana. Zidne slike i štuko dekoracije djelomično su izložene posjetiteljima. Namjera je zadržati ih in situ restaurirajući ih i stavljajući ih pod zaštitne pokrove. To se pokazalo dobrim rješenjem iako je u nekim slučajevima, zbog zaštite onemogućeno posjetiteljima da ih vide. Radovi zaštite su izuzetno skupi, moraju se ponavljati , a sredstva predviđena za to su često nedovoljna. Mnogo toga ovisi o nama i o načinu na koji se ponašamo kada posjećujemo lokalitet. Zbog toga smo dužni učiniti koliko možemo. Po mozaicima se ne smije hodati! Tesere mozaika se ne smiju uzimati za uspomenu! Ako to ne poštujemo ubrzavamo uništenje ovog izuzetno vrijednog arheološkog lokaliteta. Nije preporučljivo penjati se na zidove samo da bi se uživalo u pogledu koji se nudi jednako na mjestima koja su predviđena za to. Ovo su načini na koje možete pridonijeti u zaštiti i očuvanju onoga što nam je ostalo u nasljeđe sa zadatkom da ga sačuvamo za generacije koje dolaze.

                                                        Sl. 1. Natpis s imenom grada

 Sl. 2. Zabrana- igranja loptom, održavanja pic-nica,

                                                                    zadržavanja na ležaljkama i pod suncobranima

                                                                     Sl.3. Mozaici s prikazima morskih motivia česi su u
                                                                     Ostiji koja je bila poznata luka.

                             

                                                      Sl. 4. Didaktički prikaz stratigrafije mozaika,
                                                      koji nam predočava tehniku izrade mozaika

                                                        Sl. 5. Za razliku od originalnih mozaika po kojima ne smijete hodati,
                                                       ovaj je predviđen za diranje.

                

                                                        Sl. 6. Neptunove terme-mozaici

 

                                                       Sl. 7. Pogled na palestru Neptunovih termi

                                                                     Sl. 8. Detalj štuko dekoracija na ulazu u teatar

                                                        Sl. 9.  Hram Rome

                                                                    Sl. 10. Insulae-stambeni dio

                                                        Sl. 11. Teatar

                                                                     Sl. 12. Pokrov-Zaštita za zidne slike

                                                                     Sl. 13. Pokrov-Zaštita za zidne slike

Sl. 14. Pogled na lapidarij

                                                       Sl. 15. Lapidarij

                     Sl. 16. Restauratorski radovi  na pojedinim objektima su u tijeku

Sl. 17. Na informativnim panoima možete doznati sve o građevinama i njihovoj namjeni 

                                                        Sl. 18. Forum i Kapitolij

                                                                     Sl. 19. Decumanus

                                                               

Conditum paradoxum

Neobično začinjeno vino
Autorica teksta je Ivana Ožanić;
Objavljeno na coolinarici: http://www.coolinarika.com/recept/conditum-paradoxum-neobicno-zacinjeno-vino

Obožavate kuhano vino? Nudimo vam starorimski recept za začinjeno vino koje sadrži začine poput lovora, papra i šafrana obavijenih slatkoćom meda i datulja. Dodatkom veće ili manje količine vina možete mijenjati završni okus. Ulijete li samo 0,5 l vina, dobit ćete desertno vino okusa poput likera.

Priprema:

1. Med pomiješajte s vinom i zakipite ga do vrenja.
2. Dodajte listove lovora, papar u zrnu, datulje i kuhajte nekoliko sekundi.
3. Potkraj kuhanja umiješajte šafran.
4. Mješavinu meda s vinom ohladite i ostavite stajati preko noći.
5. Nakon toga vino ocijedite, dolijte još preostalo hladno vino i poslužite.

Savjet

Pola količine papra grubo usitnite.


Sastojci za 6 do 8 osoba

250 g	meda
250 ml	bijelog vina
6-7	listova lovora
2	datulje
3 zrna	crnog papra
prstohvat	šafrana
Za dolijevanje:
1-1,5 l	bijelog vina

 

Autor: MMI

Zagreb, Hrvatska

 

 

O rimskoj kuhinji - 2. dio

Što i kako su jeli stari Rimljani

Objavljeno na: http://www.coolinarika.com/clanak/italija
Siromašni slojevi prehranjivali su se uglavnom žitaricama (pulmentum), pšeničnom ili ječmenom kašom (nešto poput palente) obogaćene povrćem, rijetko mesom. Životinje, obično ovce i koze, držane su uglavnom radi mlijeka.
Mnoga seoska gospodarstva imala su vlastite voćnjake kako bi mogla voćem opskrbljivati gradove. Jabuke, kruške, grožđe, smokve, naranče, datulje te šljive samo su neke od vrsta voća koje je raslo duž Carstva.
Od povrća se uzgajala repa, grah, zelje i mrkva. Krumpir im nije bio poznat, kao ni šećer, nego su hranu sladili medom. Masline su se jele poput voća, ali se većina prešala da bi se dobilo ulje koje se čuvalo u amforama. Da bi hranu sačuvali, ukiseljavali su je ili solili.
Rimljani su konzumirali razne vrste vina: slatka, suha te zaslađena medom. Ono je obično bilo jako tako da su ga miješali s vodom u posebnim posudama koje su nazivali cratera.
Kuhinja je Rimljanima predstavljala pravi luksuz. Samo iznimno bogati koji su si mogli priuštiti veliku kuću imali su i kuhinju u kojoj su robovi pripremali hranu. Siromašni su bili prisiljeni hraniti se vani ili su nosili namirnice u pekaru gdje su ih pripremali u pećnici. Trgovine s take-away hranom bile su iznimno popularne i zvale su se thermopolia.
Prilikom službenog ručka, postavljala su se tri kauča oko četvrtastog stola, a redoslijed gostiju bio je određen socijalnim statusom. Muškarci su za vrijeme obroka ležali (što po današnjim mjerilima i nije bilo tako praktično), dok su žene mogle sjediti na stolicama. Iako su poznavali ubrus (mappa) i zdjelicu s vodom, običavali su brisati ruke o kosu svojih robinja.
Jelovnik se sastojao od triju jela:

• za predjelo (gustatio) obično su se posluživale masline uz koje se pilo vino zaslađeno medom ili razne salate te jaja;
• glavno jelo (primae mensae) sadržavalo je i do sedam vrsta jela od mesa, ribe te peradi;
• desert (secundae mensae) se sastojao od običnog voća, orašastih plodova i kolača od meda.

Bogati Rimljani jeli su egzotične ptice poput ždralova, papiga, flaminga te paunova. Tijekom raskošnih gozbi, robovi bi koristili paunova pera za hlađenje svojih gospodara te da otjeraju pokoju muhu. Među bogatašima je postojao običaj da ih sluge nose s jedne gozbe na drugu. Često nisu znali ni što jedu jer je hrana bila previše začinjena egzotičnim začinima i medom.

Autor: Ivana Ožanic Roguljić, mr.sc.